OVDJE / TAMO

Samo tragači otkrivaju istinu, blago, sebe i svjetove.

Andro Vid Mihičić, povjesničar umjetnosti i pjesnik

Izlazak iz sigurnosti granica vlastita doma čovjeku oduvijek predstavlja izazov. Ljudsko je postojanje u stalnoj korelaciji sa životnim prostorom, onim intimnim/privatnim, ali i onim javnim/vanjskim. Takvi nam zamišljeni okviri pomažu da osvijestimo te granice, lakše ih prevladamo i jasnije spoznamo svoju ulogu i poziciju te da u konačnici nadvladamo strahove od nepoznatog: od mračnih planina, dubokih i nemirnih mora, divljih rijeka i ponora, nepoznatih naroda. Nadvladavanje tih granica – izlazak u nepoznato – obogaćuje čovjekov život, otvara nove vidike, pridonosi novim iskustvima i otkrićima te materijalizira našu potrebu za ovladavanjem prostornim i vremenskim granicama.

Prva i posljednja granica

Smrt postoji ne kao suprotnost života, već kao njegov sastavni dio.

Haruki Murakami, pisac

Okviri kolijevke prve su “granice” u čovjekovu životu. Kolijevka istovremeno ograničava i štiti. Uz mnoštvo granica s kojima se čovjek susreće u životu – onih koje si sam nameće ili koje su mu nametnute, potrebnih i nepotrebnih, dobrih i loših – posljednja granica pojavnosti koju prelazi je smrt, a posljednji „dom“ njegova tijela grob. Zbog nemogućnosti spoznavanja smrti kao posljednje granice, u čovjekovu je narav utkano vjerovanje da se njegovo postojanje ipak nastavlja. Čovjek je kroz stoljeća i razne religije i vjere brojnim obredima prelazio u zagrobni život s čvrstim uvjerenjem da se njegova priča nastavlja.

Kolijevka, prva pol. 20. stoljeća

Fotografija s arheološkog istraživanja, Tribalj - Sv. Marija, (Arhiva PPMHP Rijeka)

Par naušnica, Tribalj - Sv. Marija, 12. - 13. stoljeće

Srebrna drahma Rimske Republike s prikazom boga Jana, Kampanija, (Italija), između 216. - 211. godine pr. Kr.

U rimskoj mitologiji Jan je bio bog početka, prolaznosti, promjene, vremena i krajnosti. Mjesec januar kojim započinje godina nosi njegovo ime. Prikazan je na novcu Rimske Republike kao lik s dvama licima koja gledaju u suprotnom smjeru, prema prošlosti i budućnosti. Rimljani su vjerovali da boravi u prolazima između prostora, kućnim ili gradskim vratima te na granicama.

Moj dom

Dom je mjesto na kojem te, kada u njega moraš ići, moraju primiti.

Robert Frost, pjesnik

Granica doma, naša „četiri zida“, trebala bi biti naša sigurna zona. Otvorena vrata pozivaju, zatvorena štite našu privatnost. Ključ nadzora u našim je rukama. Činom prelaska preko ulaznog praga ulazimo u nečiju intimnu sferu ili pak izlazimo iz nje, prelazimo granicu između privatnog i javnog.

To je datost koja prati čovjekov razvoj od prapovijesti do danas – od najjednostavnijih, prirodnih skloništa poput spilja, u koje se čovjek sklanjao ne bi li se zaštitio od vremenskih nepogoda i mogućih opasnosti, pa sve do današnje arhitekture koja, često obogaćena suvremenim mjerama nadzora, naglašava taj osnovni čovjekov poriv za zaštitom i sigurnošću. To je konstanta koja ne ovisi o tipologiji arhitekture, njezinu oblikovanju i dataciji, već je odraz čovjekove potrebe da osigura sebe i pripadnike svoje zajednice.

Tlocrt prvog kata dviju općinskih kuća u Kastvu, Volosko, 3. svibnja 1851.

“O napadaju i nasrtaju, i o uvredi, načinjenoj u kući ili na vlastitom posjedu – određeno je da svaki onaj – koji s oružjem napadne kojega građanina, stanovnika ili distriktualca grada Rijeke u kući vlastitog boravka ili na njegovu posjedu, bilo vlastitom ili zakupljenom radi odradbe ili iznajmljenom ili zakupljenom - neka padne pod kaznu od 25 libara. I ako se napadnuti zakonito brani na dozvoljeni način za svoju zaštitu, i ubije napadača, nema se kazniti nikakvom kaznom.” (Statut grada Rijeke, 1530., str. 259)

Kameni kućni prag, Blok s glagoljskim slovima ČHŽ Kastav, 1607.

Ključevi, 19. - 20. stoljeće

Lokot s gradskih vrata, Rijeka, 17. stoljeće

Granice u prostoru

Granica pokazuje gdje ja završavam i gdje počinje netko drugi, što u meni pobuđuje osjećaj vlasništva. Znanje o tome što posjedujem i za što preuzimam odgovornost čini me slobodnim.

Henry Cloud, psiholog

Čovjek slijedom prirodnog oblika terena gradi međe i brane kako bi obilježio posjed, zaštitio plodno tlo ili ograničio kretanje svojim životinjama. Uzvisine, jarci, visoke stijene, rijeke i obale mora prirodne su granice prostora kojim čovjek može ovladati. To su ujedno i prirodne granice u prostoru koje se međusobno, tamo gdje je potrebno, povezuju međama građenima ljudskom rukom – zidovima i ogradama.

Rijeka – kaštel, Pieroni, Ljubljana, 1639., kopija

Rijeka - Sušak, Carta postale “Paget”, oko 1925.

Fotografija ostataka kastavskih zidina - Žudika, Edmund Jelussich, Kastav, kraj 19. stoljeća

Mali Lošinj, G. P. Budua, Mali Lošinj, oko 1910.

U borbi za plodno tlo čovjek je krčio kamenjar formirajući tako obradive parcele. Preostali kamen slagao je, bez veziva, kreirajući granice tih parcela na kojima je uzgajao masline, trsove vinove loze i ostale mediteranske kulture. Namjena je takvih suhozida, gromača, bila višestruka: osim parcelizacije, štitile su dragocjeni humus da ga ne otplavi kiša, a životinjama su priječile ulaz u parcelu. Čovjekova je intervencija ovdje svedena na najmanju moguću mjeru, no ipak je snažno prisutna.

Bakar, M. Burian, Bakar, oko 1930.

Baška na otoku Krku, S. Riemer, Sušak, 1925.

Mali Lošinj, O. Achtschin, Split, oko 1910.

Bodljikavom žicom ograđeno groblje poginulih vojnika. Prvi svjetski rat, Vojvodina

Iz poznatog u nepoznato

Nema stranih zemalja, samo je putnik stranac.

Robert Louis Stevenson, pisac

Strah od nepoznatog prevladava se željom za spoznavanjem i ovladavanjem novim prostorima čime izlazimo iz naše komforne zone. Primjer su tome razne ekspedicije – putovanja na kojima se istražuju novi prostori i novi ljudi.

Nakon više tisuća godina usmjerenosti na Sredozemlje, od 15. stoljeća nadalje, plovni pravac Europljana postaju oceani. Započinju intenzivni istraživački pohodi prema Novom svijetu: Americi, Dalekom Istoku i Australiji. Osim primarne namjere – širenja političke moći i kulture – poduzimaju se i mnoge znanstvene ekspedicije.

Pogled na Rijeku s Banskih vrata, Christian von Maÿr, Rijeka, 1832.

„Kad smo se počeli spuštati, iz drijemeža nas je prenuo iznenadni Miklošev uzvik: „Velika voda! Velika voda!” i, poskakavši, otkrili smo tik pod sobom Jadran, ukrašen prelijepim otocima i prošaran ribarskim brodovima. Nekoliko trenutaka nakon prvog usklika Mikloš je bio sasvim tih, od strahopoštovanja i čuđenja, dok na koncu nije rekao: „Vaša milosti, to mora opet biti Dunav, nijedna druga voda ne može biti toliko velika, a pogledajte, svuda plivaju divlje patke”. Nije mogao vjerovati, čak ni nakon što smo mu rekli, da je ono što je vidio bilo more i da su njegove patke veliki brodovi koji se samo zbog udaljenosti čine tako malima.” John Paget, Hungary and Transylvania, London 1839. (Svein Mønnesland: Istra i Kvarner očima stranaca, 2019., str. 36)

Različite vrste krajolika, E. Hozel, Beč, početak 20. stoljeća

Pomorski Atlas, Atlas Maritime, Chez Yves, 1802.

“Navalili neprijatelji na tvrdi grad neke plemenite i dobre kneginje. Kneginja nije mogla da tako brzo skupi svoju veliku i vjernu vojsku i da obrani svoj tvrdi grad, nego je morala pobjeći noću sa svojim sinom, sa malim kneževićem u naručju. Bježala ona tako cijelu noć, a kad je već počeo dan svitati, dođoše oni pod strašnu Kitež-planinu, koja bijaše na kraju kneževine. Nigdje na svijetu nije u to doba više bilo ni zmajeva, ni vila, ni vještica, ni kakvih hudoba. Bijaše ih protjerao sveti krst i razum ljudski. Samo u Kitež-planini bijaše se još zaklonio posljednji Zmaj Ognjeni, a dvorilo ga sedam vila Zatočnica. Zato bijaše strašna Kitež-planina.” (Ivana Brlić Mažuranić: Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica, Priče iz davnine)

Globus, Johann Georg Klinger, 1800.

Polo Artico, Enrico de Littrow, Fiume-Rijeka, 1872.

Od sredine 18. stoljeća Habsburška Monarhija počinje ulagati u brodogradnju i naobrazbu pomoraca. Nakon prve plovidbe oko svijeta riječkoga jedrenjaka Splendido pedesetih godina 19. stoljeća najznačajnije putovanje bila je prva austrougarska polarna ekspedicija 1872. brodom Admiral Tegetthoff s 13 hrvatskih članova posade, mornara većinom iz Primorja i Kvarnera.

Kapetan Ivo Visin, Boka kotorska, prva pol. 20. stoljeća

Karta putovanja broda Novara, Maximilian Muller, Beč, sredina 19. stoljeća

Prva serijski proizvedena ronilačka maska u Hrvatskoj, "Sport Servis" Sušak, 1947.

Prve serijski proizvedene ronilačke peraje u Hrvatskoj, "Sport Servis" Sušak, 1947.

Podvodno kućište za fotoaparat “Robot”, samogradnja Anton Kalokira i Josip Medur, Rijeka 1949.

Ljudi su oduvijek zaranjali u podmorje kako bi otkrivali tajne skrivene ispod morske pučine, svojevrsne granice između dostupnog kopnenog svijeta i često nedostupnog i nepoznatog podmorja. Ronilaštvo je na Jadranu oduvijek bilo dio tradicionalne privrede (spužvari, koraljari, graditelji, ribari), a tradicija tehničkog ronilaštva u Rijeci razvijala se prateći potrebe gradske industrije. Nakon Drugoga svjetskog rata je radionica Sport Servis Sušak započela serijski proizvoditi opremu za ronjenje i podvodni ribolov, a u Kostreni je djelovao prvi centar za obuku civilnih ronilaca u Hrvatskoj. Na Kvarneru su djelovali i prvi podvodni snimatelji u Hrvatskoj. Oni su svojim snimkama uspjeli približiti mnogima nedostupne ljepote jadranskoga podmorja.

Podvodna arheološka istraživanja PPMHP Rijeka, druga pol. 20. stoljeća, Arhiva PPMHP Rijeka

Spreman za put - dječak na biciklu, Marianne Strobl, Beč, oko 1890.

Planinarski štap - cepin, početak 20. stoljeća

Zašto putujemo? Čovjeku je od pamtivijeka svojstveno otkrivanje novih prostora. U početku je bio pješak, pa konjanik, a industrijsko doba donosi nove blagodati, nova prijevozna sredstva, lakše, brže, zanimljivije putovanje. Granice, bile one lokalne, pokrajinske ili državne, čak ni one između kontinenata, nisu prepreke. Luke – morske, riječne, ali i simbolične, postoje kao sastavnice gradova na moru ili rijeci. Ljudi se nakon dugih putovanja, izbivanja iz vlastita doma požele vratiti u toplinu svoje luke.