MOJE TIJELO –
MOJA JEDINA GRANICA?

Jednom kad prihvatimo svoja ograničenja, mi ih prelazimo.

Albert Einstein, fizičar

Dolaskom na svijet određeni smo genetskim kodom, spolom, rasom, mentalnim predispozicijama. Ima li u takvim datostima prostora za promjene i pomicanje granica? Ako taj prostor postoji, gdje se nalazi?

Kome i kako dopuštamo da nam se približi i uđe u naš osobni životni prostor? Svi mi imamo nekoliko sigurnih zona oko sebe i osobu puštamo bliže k sebi ili je držimo podalje od sebe ovisno o situaciji i odnosu s njom. Granica intimnoga prostora rezultat je pojedinačne odluke i kulturnoga konteksta. Naše je tijelo naša prva granica prema Drugima.

Ona/On

Dječaci ne plaču, djevojčice se ne ljute.

Jelena Vrsaljko, dipl. soc. rad.; Tatjana Gjurković, dipl. psiholog

Ružičasta je boja za djevojčice, plava za dječake? Haljine za žene, hlače za muškarce? Kakva je reakcija društva kad zanemarujemo stereotipe i rušimo te mentalne granice? Ne tako davno, postojala je jasna podijeljenost na javni prostor koji pripada muškarcu i privatni prostor vlastita doma koji primarno pripada ženi. Na taj je način društvo naglašavalo spolni identitet utječući tako i na odgoj i na međusobni odnos žene i muškarca.

Nažalost, ta je opreka i danas djelomično prisutna u našem društvu. Pojedini mediji i dalje osnažuju spolne stereotipe načelima suprotnima ravnopravnosti spolova potičući tako formiranje ili učvršćivanje postojećih diskriminirajućih stavova i obrazaca ponašanja. Je li svako rušenje granice kao produkta društvenih normi anomalija?

Djevojčice pučke škole Srdoči, Rijeka, 1912./13.

Dječaci pučke škole Srdoči, Rijeka, 1912./13.

Podučavanje djece u početku školstva u Kastvu, od 1770. godine, odnosilo se samo na dječake. Ipak, spominje se da je učitelj Ernest Jelušić u Kastvu 1869. i 1870. besplatno podučavao i djevojčice. Godine 1877. otvorena je Djevojačka učiona koju je polazilo 80 djevojčica, a 1925. godine su Dječačka pučka škola i Djevojačka pučka škola spojene u petogodišnju osnovnu školu pod imenom Osnovna škola u Kastvu. Razredi su bili mješoviti.

Prvašići u posjetu Muzeju, Rijeka, 1959.

Salome

Salome (nekad Nenad Ćuća-Žentil), prva Hrvatica koja je priznala promjenu spola “Znate, kad mala djevojčica sanja i onda roditelji te snove uguše i postaneš to što oni žele. E, ja vam nisam bila takva djevojčica, ja sam željela ostvariti svoje snove. Živjeti svoj život, biti sretna, biti to što je bilo u meni. Biti JA! (...) Moje sjećanje na djetinjstvo i pubertet je jako negativno. Skoro cijeli otok Rab je u to vrijeme imao jako negativno mišljenje o meni. Slušala sam kao dijete toliko ružnih riječi iza mojih leđa. Bila sam sve samo ne čovjek. (...) Najljepše je biti u svojoj koži, ali evo ja sam svoju morala urediti da bih postigla svoj cilj. Salome se rodila, hvala hrabrom Nenadu koji je vjerovao u nju. Da nije bilo Nenada, ne bi bilo ni Salome.” (Jutarnji list, autorica teksta: Petra Plivelić, 3. listopada 2019., Foto: Mare Milin)

Britva, Bismarck razor works, Solingen, prva pol. 20. stoljeća

Lepeza, druga pol. 19. stoljeća

Dama i gospodin, Ivan Standl, Zagreb, oko 1865.

Postoje li uopće ljudske rase?

Možda smo različitih religija, govorimo različitim jezicima, imamo kožu različite boje, ali svi pripadamo jednom, ljudskom rodu.

Kofi Anan, bivši tajnik Ujedinjenih naroda

Pojam ljudske rase nastao je krajem 16. stoljeća kada su kolonizatori pokušali kategorizirati ljude na osnovi njihova fizičkog izgleda – boje kože, teksture kose, crta lica ili oblika očiju. Htjelo se ukazati na one koji ne nalikuju „nama“ s namjerom da ih se učini manje vrijednima. Pojam rase uvukao se u čovjekovu svijest i kroz povijest uzrokovao niz iznimno negativnih posljedica kao što su ropstvo, ratovi, etnička čišćenja, genocid.

No, razvojem biogenetike ustanovljeno je da koncept rase nema biološku valjanost te je ideja o rasama među ljudima napuštena. Čovjek, HOMO SAPIENS, jedina je ljudska vrsta, bogata i raznolika. Može li naša ljudskost prevladati predrasude i možemo li jednostavno postati Mi?

Nas dvoje, E. S. D., oko 1906.

Formular izjave o rasnoj pripadnosti, Nezavisna država Hrvatska, 28. prosinca 1942.

Izjava o rasnoj pripadnosti, Zagreb, 1942.

Nezavisna država Hrvatska – fašistička tvorevina (1941. – 1945.) provodila je stroge rasne zakone prema kojima su se svi stanovnici morali izjasniti o rasnoj pripadnosti. Bijelci – katolici bili su privilegirani, dok su drugi bili diskriminirani, protjerivani i istrebljivani u koncentracijskim logorima.

Žak Valenta – Magdalena Lupi Alvir:

MOJE TIJELO

Produkcija: Gradsko kazalište lutaka Rijeka

Autorska ekipa:

Redatelj: Žak Valenta

Dramaturginja: Magdalena Lupi Alvir

Skladatelj: Marin Alvir

Scena i kostimi: Luči Vidanović

Oblikovatelj svjetla: Sanjin Seršić

Izvode: Alex Đaković i Petra Šarac

Premijera: 20. ožujka 2008.

Svečana obnova: 18. studeni 2016.

Predstava „Moje tijelo“ prvenstveno je zamišljena kao projekt edukativnog i odgojnog karaktera za sve uzraste djece od vrtićke do srednjoškolske dobi, a također i za odrasle.

Namjera je autora na moderan i inovativan način putem glazbenih i plesnih dijelova koji podsjećaju pomalo na mjuzikl ponukati male i velike gledatelje da upoznaju i osvijeste svoje tijelo, „taj predivan i savršeni aparat koji nam je dala priroda“ te istraže i preispitaju koje su to razlike između dječaka i djevojčica, je li zaista strašno ako dečkići nose hulahopke zimi i ako su curice ošišane kao dečko – traume kojih se svi sjećamo iz djetinjstva, a oduvijek je tako i to svi znamo. U prvom dijelu „sastavljamo“ tijela dječaka i djevojčice, u drugom ih dijelu odijevamo i namećemo im društvene uloge, a u trećem sve demantiramo i završavamo sretnim svršetkom, uz pjesmu i ples.

MOJE TIJELO – MOJA JEDINA GRANICA?