Memorijalni centar Lipa pamti
ZASTAVA "MIGRANT"
Stanovnici Krasa i Kastavštine su u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća iskazivali visoku razinu nacionalne osviještenosti. Političke aktivnosti vezane uz stjecanje nacionalnih prava odražavale su se i na kulturni život. Osnivale su se čitaonice koje ubrzo postaju središta društvenog života lokalnog stanovništva, a pod njihovim se okriljem osnivaju kulturno-prosvjetna društva, čiji je zadatak bio gojiti i širiti narodnu… pjesmu i glazbu, pjevanjem oplemenjivati srca… te njegovati i promicati hrvatski jezik i kulturu. Pod okriljem Kastavske čitalnice, osnovane 1866. godine, započelo je s radom prvo društvo u Kastavštini, Istarska vila, sa sjedištem u Kastvu. Istarska vila potaknula je osnivanje srodnih društava u Kastavštini pa je 1901. u Rubešima osnovano Pripomoćno i poučno društvo Sveti Mihovil, a potom 1909. godine u Rukavcu Pripomoćno i poučno društvo Domoljub.
O društvu Domoljub
Društvo Domoljub, osnovano radi prosvjećivanja i financijskog podupiranja članova u slučaju bolesti ili smrti, obuhvaćalo je nekadašnje županije: Pobre, Pereniće, Brege, Dolnji i Gornji Rukavac, Kućele, Zvoneća, Jurdane, Jušiće, Puže, Brgud i Matulje. Član Društva mogla je postati osoba između 15. i 50. godine života koja nije bolovala od kroničnih bolesti i nije bila član neke druge slične udruge. Svaki je član morao podmiriti pristupninu (od 10 do 20 lira) te mjesečnu članarinu (5 lira). Prosvjetne su aktivnosti Društva bile usmjerene na uspostavu društvene knjižnice u kojoj su se čitale poučne knjige, ali i organizirala sijela i zabave, a primjer financijske pomoći je pozitivno riješena molba iz 1929. za pomoć siromašnom, zaduženom i dugo bolesnom članu Franji Pošćiću iz Gornjeg Rukavca. Franji je dodijeljena izvanredna pomoć od 150 lira, a osim toga oslobodilo ga se plaćanja članarine za tekuću godinu uz mogućnost korištenja svih prava Društva.
Članovi društva “Domoljub” kod Kinkelovih, 1912., fotografija preuzeta iz knjige, Izvor: Franjo Šepić Bertin, "Pregled povijesti pripomoćnog i poučnog društva Domoljub u Rukavcu", Liburnijske teme 9, Matulji, 1996.
Odbor društva Domoljub Rukavac, 1912., fotografija preuzeta iz knjige, Izvor: Franjo Šepić Bertin, "Pregled povijesti pripomoćnog i poučnog društva Domoljub u Rukavcu", Liburnijske teme 9, Matulji, 1996.
Povijest društva Domoljub
Društvo prestaje djelovati tijekom Prvog svjetskog rata. Obnavlja se 25. travnja 1922. na prvoj godišnjoj skupštini održanoj poslije rata. Od 1928. godine se pod pritiskom talijanskih vlasti sjednice Društva i zapisnici počinju voditi na talijanskome jeziku, a zbog političkih se prilika mijenja i naziv Društva koji sada glasi Potporno društvo Rukavac – Società di mutuo soccorso. Iz Statuta se uklanjaju svi članci koji su se odnosili na Zakladu, odnosno fond obrazovanja i knjižnice te aktivnost Društva ostaje ograničena isključivo na brigu o članovima u slučaju bolesti i smrti. Društvo stagnira i postupno se talijanizira. Društvo se 1929. upisuje u organizaciju Opera Nazionale Dopolavoro i time pristaje svoju djelatnost provoditi u sklopu fašističke udruge namijenjene organizaciji slobodnoga vremena radnika. Zadnji zapisnik datira iz 1931. godine. Treće osnivanje Društva uslijedilo je poslije Drugoga svjetskog rata, 1953. godine. Njegova se djelatnost tada ostvaruje isključivo kroz kulturno-prosvjetne aktivnosti. Šezdesetih godina 20. stoljeća Društvo ponovno prestaje s radom.
Izrada i oblikovanje zastave društva
Svojim je djelovanjem Društvo osvještavalo lokalni i nacionalni identitet, što se jasno očituje izborom motiva prikazanih na zastavi, najvažnijem simbolu Društva. Zastava je izrađena nakon utemeljenja Društva Domoljub 1909. godine, a isticala se prigodom važnijih društvenih svečanosti te pri pokopu članova Društva. U svečanim se prigodama uz zastavu isticala i svečana lenta u bojama hrvatske trobojnice, dok je na pokopima lenta bila crno-plava. U nedostatku drugih izvora, zabilježeno je kazivanje da su zastavu izvezle časne sestre u jednom bečkom samostanu.
Zanimljivost
U potrazi za identitetima koji nisu ni ugarski ni germanski, veći dio motiva na zastavama i ostalim simbolima, pretkršćanskog je slavenskog podrijetla pa se kao čest oblikovni motiv na zastavama koristila upravo lipa – drvo vezano uz pretkršćansko slavensko nasljeđe i samim time pogodno za isticanje nacionalnog identiteta. Lipa je sveto slavensko drvo. Njezina grančica, prema predaji, štiti od gromova i požara, simbol je prijateljstva i slobode. Ona je mistično drvo života, zdravlja, snage i plodnosti.
Zastava društva “Domoljub iz Rukavca”, Kastav, 1909., svila, srma konac, vezeno, REVERS
Detalj veza zastave
Detalj veza zastave
Posveta zastave
Svečanost posvete zastave održana je 7. rujna 1913. ispred crkve sv. Luke u Rukavcu. Svečanost je uveličana dolaskom raznih pjevačko-zabavnih društava, radničkih i sokolskih društava iz Kastva, Voloskog, Rijeke, Sušaka-Trsata s glazbom na čelu. Na privremenom je oltaru, postavljenom ispred crkve, župnik dekan Fran Rišlavy iz Kastva blagoslovio zastavu. Prije blagoslova je kuma zastave, Tereza Grgurina, kao svoj dar na zastavu objesila lentu s hrvatskom trobojnicom i amblemom na kojem je zlatnim slovima ispisana godina 1913., a održala je i kratak govor. Župnik se nakon blagoslova zastave obratio članovima Domoljuba poručivši im da budu složni i marljivi radnici i da poštenim radom i čestitim životom čuvaju svoju zastavu. Uslijedilo je zabijanje čavala u stijeg. Petnaest čavala su u stijeg zabili predstavnici raznih društava i pojedinci; među ostalima zastupnik Spinčić, načelnik kastavske općine Kazimir Jelušić, veletrgovac Ricci te vološćanski rodoljub V. Tomičić. Pozdravni su govor održali trgovac Milan Kundić, predsjednik Domoljuba, a potom i svećenik prof. Matko Mandić, uputivši članovima mnogo toplih riječi i preporuka da uvijek rade u ljubavi, bratstvu i slozi te da nikad ne zaborave da su hrvatski radnici. Na kraju su svi, uz glazbu i s barjacima na čelu povorke, pošli prema gostionici Sušanj gdje je održan koncert.
Zastavna vrpca ili lenta s hrvatskom trobojnicom, Rukavac, 1913.
List “Naša sloga”, 21. kolovoza 1913., br. 34., str. 1.
Izvještaji o svečanosti posvete zastave u Rukavcu 7. rujna 1913.
List “Naša sloga”, 11. rujna 1913., br. 37., str. 1.
Izvještaji o svečanosti posvete zastave u Rukavcu 7. rujna 1913.
Neobična sudbina zastave
Crkva sv. Luke u Rukavcu u kojoj je 1913. godine održana svečanost posvete zastave
Crkva je fotografirana u travnju 1944. u ruševnom stanju. Pripadnici I. bataljuna SS policijskog puka “Bozen” poziraju kod oltara.
Fotografija je preuzeta iz knjige: Ivo Mileusnić i Vana Gović, IZ FOTOGRAFSKOG ALBUMA URBANA RIENZNERA.
Djelovanje 1. bataljuna SS policijskog puka “Bozen” 1944. godine na području Istre, Krasa i Kvarnera. PPMHP, Rijeka, 2017.Crkva je fotografirana u travnju 1944. u ruševnom stanju. Pripadnici I. bataljuna SS policijskog puka “Bozen” poziraju kod oltara.
U vrijeme talijanske uprave zastava Društva Domoljub nije bila poželjna jer je isticala hrvatsko opredjeljenje. Istovremeno se među lokalnim stanovništvom čuvala kao svetinja s obzirom na to da je izrađena u samo jednom primjerku. Ona nikako nije smjela pasti u ruke neprijatelju. Stoga ne čudi što se nakon prve obnove Društva poslije Prvog svjetskog rata zastava ne spominje ni u jednom zapisniku. Skrivana je od Talijana i to u sakristiji crkve sv. Luke. No, zbog stalnih istraga koje su provodili Talijani i opasnosti da je nađu i unište, Ivan Mandić – Opačijov ju je prenio preko granice u Kastav. Tako je uz mnoge ljude i zastava postala – emigrant. Iz Kastva je „putovala“ do Virovitice gdje je kod Ivana Debeljuha čuvana tijekom Drugog svjetskog rata. Poslije rata, vjerojatno 1946. godine, Marica Dubrović – Jeličina, vraća zastavu koja je već 1947., na konačnim pregovorima o priključenju Istre Hrvatskoj, bila dokazni materijal o nazočnosti Hrvata na ovom području. Na mirovnu konferenciju u Pariz zastavu je nosio ondašnji ministar vanjskih poslova Koča Popović.
Svečana primopredaja zastave
Neposredno nakon trećeg osnivanja Društva, 7. prosinca 1953. organizirana je svečana primopredaja zastave između starih i novih čelnika obnovljenoga Društva. Svečana povorka sa zastavom i lentom Domoljuba koju su nosili stari članovi – bivši predsjednik Vjekoslav Šepić (Lojzo Šalov) i bivši potpredsjednik Danijel Seljak, krenula je u popodnevnim satima od Kinkelovih prema Čonjini. Na čelu povorke bila je limena glazba iz Opatije. Kod Čonjine je iznad boćališta bila drvena pozornica. Svečana primopredaja zastave obavljena je uz bogat kulturno-umjetnički program – nastup pjevačkog i tamburaškog zbora te čitanje prigodnih referata Danijela Seljaka i Josipa Crnića, budućeg predsjednika Društva. Zastavu je nakon ponovnog osnivanja Domoljuba 1953. godine čuvao Josip Crnić – Veli Jože do 1970. kada ju predaje Franji Šepiću – Bertinu. Potom ju je 1982. Franjo Šepić – Bertin u ime Mjesne zajednice Rukavac ugovorno predao na čuvanje Muzejskoj zbirci Kastavštine, dislociranoj zbirci Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka gdje se i danas nalazi.