KAKO PRIJEĆI GRANICU

Kad si se uputio prema međi, moraš preći granicu.

Kris Kristoferson, kantautor

Iako je granica, stvarna ili zamišljena, pretpostavljena da zaustavi prolaz, postoje ljudske aktivnosti koje podrazumijevaju prelazak preko granica. Razmjena dobara ili trgovina nagnat će čak i dvije sukobljene skupine ljudi na prekograničnu komunikaciju. Pogranične pak zone imaju svoje specifične ekonomije koje ljudima nastanjenima u njima omogućavaju preživljavanje u uvjetima koji su često diktirani latentnim stanjem sukoba ili čak rata. Ekonomija je granice vrlo često povezala s ilegalnim uvozom ili izvozom robe te pojačanim nadzorom. Granična područja često su i područja povlaštenih carina kako bi se poticala prekogranična trgovina.

Prelazak granice

Važno je da na granici postoje čovjek i čovječnost.

John Dewey, filozof

Granicu čini uređen niz oznaka koje jasno određuju državni teritorij u prostoru pa time i načine ponašanja. Kretanje ljudi ovdje je strogo nadzirano i legalno je moguće samo na naznačenim graničnim prijelazima s državnim oznakama, carinom, carinicima i graničnom policijom. Na toj se točki provjerava identitet ljudi i njihove namjere, njihove osobne stvari i sve ono što sa sobom nose.

Mnogobrojne su anegdote i primjeri problema na koje su pojedinci nailazili pri prelasku granice i pribavljanju valjanih osobnih dokumenata. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova su se stanovnici Rijeke i njezine okolice svakodnevno susretali s prelaskom državne granice između Kraljevine Italije i Kraljevine Jugoslavije. Bio je to za mnoge pravi život na granici.

Lasciapassare, Propusnica za granicu Sušak / Rijeka, 1947.

Dozvola za višekratni prijelaz granice Ljudevita Jelušića, Sušak, 1. listopada 1946.

Dozvola za prijelaz granice glazbenika radi nastupa Sušak-Rijeka, Rijeka, 13. travnja 1925.

Pogled na grad Rijeku 1670., druga pol. 19. stoljeća, kopija prema: Giorgio Genova, Rijeka, 1670.

“O onima, koji prelaze preko riječkih zidova ili kroz rupe (zidova) – Naređujemo, da se svako onaj, koji pređe preko zidova riječkih ili kroz rupe (u zidovima) – danju ili noću, bio on građanin, stranac ili izgnanik – kazni kaznom od 15 libara danju, noću neka se pak kazna podvostruči. I jednakom neka se kazni svaki onaj, koji mu pruži pomoć ili pogodovanje.” (Statut grada Rijeke, 1530., str. 323)

Prijelaz granice na Rječini, 1920.

Stražar Kraljevine SHS pored kapelice sv. Ivana Nepomuka, 1920.

Prijatelji i rođaci koji su razdvojeni granicom živjeli u talijanskoj Rijeci i jugoslavenskom Sušaku, sastajali bi se ovdje i komunicirali preko prozora.

Austrougarska putovnica Moisije Polić

Pogranična karta za zonu Rijeka – Sušak, 1935.

Ekonomija granice

Gospodarstvo je umjetnost iskorištavanja života. Ljubav prema gospodarstvu temelj je svih vrlina.

George Bernard Shaw, pisac

Gospodarski je razvoj grada uz Rječinu bio temeljen na prekomorskoj trgovini i robom, pa tako i onom koja je dolazila iz zaleđa. Stoga je uvijek ovisio o političkim zbivanjima kako na Jadranu tako i u kontinentalnoj Hrvatskoj. Upravo su prodori Osmanlija iz Bosne preko Like, zaleđa Rijeke i dalje prema Kranjskoj i Furlaniji u 15. i 16. stoljeću zaustavili trgovačke karavane koje su stoljećima dovozile i odvozile robu u Riječku luku. Zategnuti odnosi između Habsburgovaca, pod čijom je upravom bila Rijeka i njeno zaleđe te obala od Brseča do Karlobaga, i Venecije, koja je gospodarila ostatkom istočnojadranske obale i otocima, blokirali su pomorsku povezanost Riječke luke. Česti sukobi nanosili su štetu ljudima s obiju strana granice, mletačkim i habsburškim podanicima. No, ratovi su samo epizode u povijesti dugog trajanja i suživota pri čemu je razmjena dobara jača od svih sukoba. Rijeka je glavno trgovačko središte ratnim plijenom senjskih uskoka kao i mjesto njihove opskrbe namirnicama. Roba, kao i robovi koji se ovdje prodaju bez vlastite volje dovučeni iz nekih krajeva pod Osmanlijama, prodavani su za kućnu ispomoć u Rijeci ili dalje u Italiji. Nažalost, trgovina ljudima, iako odavno ilegalna, nije prestala postojati. Zbog nesretnih su okolnosti mnoga djeca, žene i muškarci i danas pretvoreni u robu koja se prodaje preko granice. Trafficking je još uvijek neiskorijenjena crna ekonomija koja ne poznaje granice i ničiji joj život nije svet.

Ukrcaj robe na parobrod “Orient” u riječkoj luci, Ilario Carposio, Rijeka, oko 1890.

Srednjovjekovna Rijeka pod jačanjem utjecaja Habsburgovaca u odnosu na Veneciju ne odustaje od orijentacije prema moru, što će najviše doći do izražaja od druge polovice 17. stoljeća nadalje. Proglašenjem slobodne plovidbe Jadranom 1717. i slobodne luke 1719. stvoreni su temelji za promišljanje i realizaciju kopnenih putova koji su trgovinu i proizvodnju u Rijeci početkom 20. stoljeća uzdigli do vrhunca zahvaljujući mnoštvu međunarodnih ulaganja. Upravo je kopnena povezanost s unutrašnjošću Monarhije koja jača zahvaljujući gradnji novih prometnica od prve polovice 18. do kraja Napoleonskih ratova, a osobito željezničkom prometu od 1873. nadalje, nadoknadila sve nedostatke koji su onemogućavali ili usporavali jači utjecaj Rijeke na pomorski promet i trgovinu na Jadranu.

Turski ferman za kapetana Medanića, Mehmed II., Istanbul, 1838.

“Pošto su činovnici, koji su pozvani da nadziru utvrđenja nalazeći se u dardanelskom tjesnacu i Bosporu, spriječavali iz raznih razloga prolaz brodovima kapetana Jurja Medanića, koji plove pod austrijskom zastavom i koji jedre radi žitnih transporta prema Rusiji, Njegovo je Veličanstvo Sultan blagoizvolio odrediti, nakon predstavke upućene sa strane Austrijskog ambasadora Baruna Esmera, da se ima izraditi ovaj visoki Ferman, koji je providjen carskim znakom i potpisom privatnog tajnika Njegova Veličanstva, i isti uručiti gore spomenutom kapetanu, da bi se ovaj mogao slobodno i neometano i u svim pravcima te sa svim mogućim olakšicama prelaziti sa svojim brodovima kroz tjesnace. U prijestolnici našeg vječnog carstva, u Carigradu. U godini Hedžre 1256.” (Vatroslav Cihlar: Pomorstvo, br. 5.-6., Rijeka, 1953.)

Marama/pomorska karta Sredozemlja s prikazima trgovačkih putova, Italija, prva pol. 20. stoljeća

Određenje guvernera o carinskim oslobođenjima, Rijeka, 1786.

Potvrda o carinjenju robe, Rijeka, 1. rujna 1923.

“U zatonu koji stvara rječica, unutar grada, vidjeli smo velik broj malih plovila, speronara, trabakula itd. korištenih za priobalnu trgovinu; prevoze vino, uglavnom, i nekoliko drugih proizvoda u Trst, Dalmaciju i Veneciju i vraćaju se s nekoliko njihovih i kolonijalnih proizvoda, dijelom za lokalnu potrošnju, a dijelom za šverc prema unutrašnjosti.” (Svein Mønnesland: Istra i Kvarner očima stranaca, 2019., str. 63)

Jantarna ogrlica, Grobnik - Grobišće, Baltik, 5. - 2. stoljeće pr. Kr.

Jantar, ova iznimno vrijedna sirovina za koju se smatralo da ima magična – iscjeliteljska svojstva, je od brončanog doba na prostor Mediterana dolazio s područja Baltika. Put kojim se prevozio od Baltika prema jugoistoku i jugozapadu Europe nazivao se Jantarni put, a skupinu otoka na sjevernom Jadranu mnogi antički pisci nazivaju Jantarnim otocima. Iako nije potpuno jasno na koje se otoke taj naziv odnosi, postoji mogućnost da se radi o Krku, Cresu i Lošinju. O velikoj vrijednosti jantara u starom Rimu govori nam Plinije Stariji (23. – 79. n. e.) koji kaže da je jedna mala izrađevina od jantara imala veću vrijednost od „nekoliko ljudskih stvorenja“. Koliko dugo tradicija može opstati, govori nam činjenica da jantarnu ogrlicu za ublažavanje boli bebama prilikom rasta prvih zubića u ljekarni možemo kupiti i danas.

Čaša, Rijeka - Pod Kaštelom, Venecija, sred. 14. - poč. 16. stoljeća

Šešir, Caldwell & Co., London, početak 20. stoljeća

Vrč, Engleska, prva pol. 19. stoljeća

Slide Content

Stakleno posuđe, Friedrich Egermann, Češka, 19. stoljeće

Krijumčarenje i šverc

U životu nisam ništa prokrijumčario. I zašto me onda dok prilazim carinskim preprekama prati takav nelagodan osjećaj krivnje?

John Steinbeck, pisac

Uz legalne načine prelaska granice, neminovno su se, kao pokušaji zaobilaženja državne kontrole, razvili krijumčarenje i šverc. S jedne su strane primjeri pojedinaca koji su radi kvalitete vlastite egzistencije kriomice prenosili robu, nužnu za bolji život, poput osnovnih životnih namirnica, ali i „malih životnih zadovoljstava“ koje sa svoje strane granice nisu uspijevali pribaviti. Takvim je brojnim osobnim iskustvima obilježen život na ovom području, osobito u 20. stoljeću. S druge su strane pak primjeri organiziranog prijenosa robe preko granice radi stjecanja značajnog profita. Danas, nažalost više no ikad, svjedočimo najdramatičnijim primjerima šverca – ilegalnog prevoženja ljudi preko granice za veliku dobit, pri čemu se iskorištavaju njihove nesretne sudbine. Kako je profit pobijedio Čovjeka?

Posuda za mlijeko, Arko, Zagreb, prva pol. 20. stoljeća

“Mlekarice se ni pitalo kakovo je vreme. Trebalo je oprtit košaru i poć po dažje, snege i lede, kako bi na vreme prišle v Reku i raznesle mleko. (...) Kad se je prišlo na granicu, talijanska financa je kontrolirala mleko, ne saki dan, dva tri puta na mesec. Ako mleko ni bilo dobro, onda bi ga morale zilet va kanal. (...) Kad su prodale ča su imele, onda bi šle kupit špežu za doma: riži, kafe i cukar, al se na malo, aš je trebalo mislet kako preko granice nazad. (...) Va grade Reke se kupovalo, aš je bilo ceneje. Reka je bila “zona franka” ča bi reć danas bescarinska zona. Cukar bi bile stopile va malo vodi i lele va kakovu črnu bocu i hitile na dno košari, a riži al kafe bi zamotale va svitak.” (Jadranka Cetina i Duša Slosar Cernjar: Mlekarice - od Rečini do Lovranske Dragi, 2012., str. 82/83)

Lula, Chioggia, druga pol. 19. stoljeća

Od polovice 17. stoljeća na našem prostoru se počinje razvijati proizvodnja duhana. U to doba svatko je mogao uzgajati i prodavati duhan, no za izvoz preko državne granice morala se plaćati carina. Kako se upravo u toj prekograničnoj trgovini nalazila najveća zarada, usprkos riziku, razvio se veliki lanac krijumčara. Postoje podaci o krijumčaru Jurju Čopu koji je 1710. godine pokušao prevesti duhan u Italiju te je pritom uhvaćen. S obzirom na to da je gospodin Čop bio trsatski župnik, svojim je činom sablaznio javnost.

Lula, Kremnica (Slovačka), druga pol. 19. stoljeća

Vrećica za duhan, Brzaci (otok Krk), prva pol. 20. stoljeća

“Bilo j’ to prej Drugega sveckega rata. Va Hartere j’ delal neki Ive Božov. Si su mu već pokojni. A bival je malo zgor Matuj. Granica j’ onput hodila preko Perasovega i sako ju j’ jutro moral prepasat. Ma kako j’ doma bila siromašćina, a otac i mat stari, on je prvo blago regular, oganj snetil, staren podal kafe i komać onput šal od kuće na delo. Kako j’ vavek sled kasnil, tako j’ moral teć pa j’ tečuć prišal do granice i tečuć odtekal prema Reke. Va Hartere bi odelal svoje i opet tekuć prešil doma. Na granice su ga karabinjeri već tako dobro poznali da su mu, čin bi ga videli, zdignuli ranpu, a za pašaport nisu ni pitali kad se fantesine tako sili. Onda j’ prišal rat. Granica j’ pala i karabinjeri nisu nikad doznali da njin je Ive bil najveći švercer tega vremena. Desetak let švercal je one fine hartice za cigareti ‘popajene’ va Hartere, ke j’ potle poskriveć prodaval, a najviše su ih kupjevali oni isti karabinjeri. (Cvjetana Miletić: Liburnijski luštrin, 2005., str. 55-56)