MOJE TIJELO –
MOJA JEDINA GRANICA?

navodnik

Jednom kad prihvatimo svoja ograničenja, mi ih prelazimo.

Albert Einstein, fizičar​
navodnik

Dolaskom na svijet određeni smo genetskim kodom, spolom, rasom, mentalnim predispozicijama. Ima li u takvim datostima prostora za promjene i pomicanje granica? Ako taj prostor postoji, gdje se nalazi?

Kome i kako dopuštamo da nam se približi i uđe u naš osobni životni prostor? Svi mi imamo nekoliko sigurnih zona oko sebe i osobu puštamo bliže k sebi ili je držimo podalje od sebe ovisno o situaciji i odnosu s njom. Granica intimnoga prostora rezultat je pojedinačne odluke i kulturnoga konteksta. Naše je tijelo naša prva granica prema Drugima.

Ona/On

navodnik

Dječaci ne plaču, djevojčice se ne ljute.

Jelena Vrsaljko, dipl. soc. rad.; Tatjana Gjurković, dipl. psiholog
navodnik

Ružičasta je boja za djevojčice, plava za dječake? Haljine za žene, hlače za muškarce? Kakva je reakcija društva kad zanemarujemo stereotipe i rušimo te mentalne granice? Ne tako davno, postojala je jasna podijeljenost na javni prostor koji pripada muškarcu i privatni prostor vlastita doma koji primarno pripada ženi. Na taj je način društvo naglašavalo spolni identitet utječući tako i na odgoj i na međusobni odnos žene i muškarca.

Nažalost, ta je opreka i danas djelomično prisutna u našem društvu. Pojedini mediji i dalje osnažuju spolne stereotipe načelima suprotnima ravnopravnosti spolova potičući tako formiranje ili učvršćivanje postojećih diskriminirajućih stavova i obrazaca ponašanja. Je li svako rušenje granice kao produkta društvenih normi anomalija?

Postoje li uopće ljudske rase?

navodnik

Možda smo različitih religija, govorimo različitim jezicima, imamo kožu različite boje, ali svi pripadamo jednom, ljudskom rodu.

Kofi Anan, bivši tajnik Ujedinjenih naroda
navodnik

Pojam ljudske rase nastao je krajem 16. stoljeća kada su kolonizatori pokušali kategorizirati ljude na osnovi njihova fizičkog izgleda – boje kože, teksture kose, crta lica ili oblika očiju. Htjelo se ukazati na one koji ne nalikuju „nama“ s namjerom da ih se učini manje vrijednima. Pojam rase uvukao se u čovjekovu svijest i kroz povijest uzrokovao niz iznimno negativnih posljedica kao što su ropstvo, ratovi, etnička čišćenja, genocid.

No, razvojem biogenetike ustanovljeno je da koncept rase nema biološku valjanost te je ideja o rasama među ljudima napuštena. Čovjek, HOMO SAPIENS, jedina je ljudska vrsta, bogata i raznolika. Može li naša ljudskost prevladati predrasude i možemo li jednostavno postati Mi?

Žak Valenta – Magdalena Lupi Alvir:

MOJE TIJELO

Produkcija: Gradsko kazalište lutaka Rijeka

Autorska ekipa:

Redatelj: Žak Valenta

Dramaturginja: Magdalena Lupi Alvir

Skladatelj: Marin Alvir

Scena i kostimi: Luči Vidanović

Oblikovatelj svjetla: Sanjin Seršić

Izvode: Alex Đaković i Petra Šarac

Premijera: 20. ožujka 2008.

Svečana obnova: 18. studeni 2016.

 

Predstava „Moje tijelo“ prvenstveno je zamišljena kao projekt edukativnog i odgojnog karaktera za sve uzraste djece od vrtićke do srednjoškolske dobi, a također i za odrasle.

Namjera je autora na moderan i inovativan način putem glazbenih i plesnih dijelova koji podsjećaju pomalo na mjuzikl ponukati male i velike gledatelje da upoznaju i osvijeste svoje tijelo, „taj predivan i savršeni aparat koji nam je dala priroda“ te istraže i preispitaju koje su to razlike između dječaka i djevojčica, je li zaista strašno ako dečkići nose hulahopke zimi i ako su curice ošišane kao dečko – traume kojih se svi sjećamo iz djetinjstva, a oduvijek je tako i to svi znamo. U prvom dijelu „sastavljamo“ tijela dječaka i djevojčice, u drugom ih dijelu odijevamo i namećemo im društvene uloge, a u trećem sve demantiramo i završavamo sretnim svršetkom, uz pjesmu i ples.

Scroll to Top