MOJ JEZIK – MOJ IDENTITET
Jezik je cestovna karta kulture. Govori nam otkud ljudi dolaze i kamo odlaze.
Kao jedan od najvažnijih elemenata identiteta: kulturnog, etničkog i osobito nacionalnog, jezik je sredstvo putem kojega se učestalo prihvaćaju utjecaji drugih kultura. Jezik je puno više od sredstva komunikacije, on je živi organizam podložan promjenama. Otvorenost neke zajednice iščitava se i iz slojevitosti njezina jezična bogatstva, ravnopravne pa čak i istovremene uporabe više jezika i njihova ispreplitanja u lokalnom izričaju. No, jezik može biti sredstvo nametanja tuđeg identiteta.
Višejezičnost Rijeke
Narod se pozna po jeziku kao ptica po glasu.
Višejezičnost Rijeke čest je motiv putopisaca koji se čude činjenici da se društvo mladih razumije neovisno o tome što svatko govori svojim jezikom. U ovom je gradu stoljećima bila prisutna svojevrsna specijalizacija jezika ovisno o vrsti poslova koji su se obavljali. Prosječan građanin bio je prinuđen govoriti talijanskim ako se bavio trgovinom i pomorstvom, njemački je nerijetko bio jezik gospodara pa tako i uprave, ali i školstva. Krajem 19. stoljeća njegovo mjesto zauzima mađarski, dok je hrvatski, u dijalektalnom obliku (danas već gotovo posve nestaloj riječkoj cakavici) bio jezik kojim se govorilo u vlastitu domu. Političke zavrzlame oko pripadnosti grada krajem 19. i početkom 20. stoljeća povezivale su jedan od ovih dominantnih službenih jezika s opravdanjem za nametanje vlasti. Pri tome se željela izbrisati multikulturalnost ove sredine koja se stoljećima oblikovala upravo kroz višejezičnost njezinih stanovnika. Danas je od te kulturne i jezične šarolikosti Rijeke ostalo malo, tek poneki trag u lokalnom jeziku i njegovanje talijanskoga jezika kao jednog od izvornih jezika ovoga grada.
Gazzetta di Fiume, 29. ožujka 1861.
Novi list, 2. travnja 1901.
Novi list, 19. siječnja 1901.
La Bilancia, 23. siječnja 1905.
Il Popolo, 2. siječnja 1905.
Magyar Tengerpart, 1. siječnja 1905.
A Tengerpart, 20. siječnja 1905.
Fiume, 1923.
L' Eco di Fiume, 1858.
Fiume, 1923.
Političke mijene i imena
Ime nije ništa; ono što nazivamo ružom, slatko bi mirisalo i s drugim imenom.
U svojoj je povijesti Rijeka imala različita imena što je posljedica političkih okolnosti: Tarsatica, Flumen Sancti Viti, Rijeka, Fiume i Sušak. Čija je Rijeka? Ako je naša, ljudi i ulice moraju imati naša imena! Preimenovanja su se zaredala od kraja 19. do sredine 20. stoljeća, a ni danas nisu strana. Izmjene političkih granica često prati preimenovanje osobnih imena i javnih prostora, a povijest grada Rijeke obiluje takvim primjerima. Svako to preimenovanje nosi određenu političku poruku i stvara novi sloj povijesti.
Plan riječke luke - Brajda, druga pol. 19. stoljeća
Plan riječke luke, 1915.
Planimetria del porto di Fiume, 1939.
Plan riječke luke, 1952.
Plan grada Rijeke, Turist, Rijeka, oko 1950.
Elenco, Rijeka, 1942.
Elenco, unutrašnjost, Rijeka, 1942.
Sussa, Sušak, 1941.
Sussa, unutrašnjost, Sušak, 1941.
Sussa, unutrašnjost, Sušak, 1941.
Izvadak iz registra rođenih Zore Blažić, izdan 1. travnja 1940.
Izvadak iz registra rođenih Zore Blažić, izdan 1. travnja 1940.
Pojmovne mreže granica
– 3d vizualizacije značenjskih odnosa
Ke lepe besedi, i sve su na meste, a mi smo na ceste.
Je li granica tek pojam kodiran kao riječ x u jeziku y? Značenjske mreže granica protežu se kroz različite društvene slojeve, a jezični iskazi čuvaju njihove veze. Uporabom jezikoslovnih metoda analize golemih količina tekstova, mašinskog učenja i računalnih tehnika vizualizacije ovim se multimedijalnim sadržajem želi predočiti kako izgledaju pojmovne mreže riječi granica u različitim jezicima i govorima zajednica. Zaronite u trodimenzionalni svijet istaknutih pojmova povezanih s pojmom granice i intuitivno istražite strukturu znanja o tome kako se riječ granica upotrebljava u kulturi.
Autor: Laboratorij za istraživanje kulturne složenosti, Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci. Aplikaciju pokreće Emocnet projekt.