Muzejska zbirka Kastavštine

KASTAVŠTINA IZMEĐU DVAJU RATOVA

Kastavština prije i poslije razgraničenja, karta oko 1930.

Do Prvog svjetskog rata Kastav i Kastavština nalazili su se u sastavu Austro-Ugarske Monarhije. Zajedno s Istrom i kvarnerskim otocima (Krk, Cres, Lošinj, Unije, Susak) činili su dio Austrijskog primorja i pripadali zemljama Cislajtanije. Grad Rijeka, koji se nalazio u neposrednoj blizini, pripadao je zemljama Translajtanije, tj. bio je pod izravnom ugarskom upravom. Već je u Austro-Ugarskoj Monarhiji postojala administrativna granica koja je dijelila austrijski i mađarski dio monarhije, a dijelila je i Kastavštinu od grada Rijeke s okolicom. Granica se protezala današnjim brodogradilištem 3. maj pa preko Zameta, Hosta, Drenove i Klane sve do Snježnika. Takvo stanje zadržalo se do studenog 1918., kada je završetkom Prvog svjetskog rata kapitulirala Austro-Ugarska Monarhija. Netom prije kapitulacije Monarhije osnovana je Država Slovenaca, Hrvata i Srba, koja je bezuspješno pokušala ostvariti vlast na ovim prostorima. Londonskim ugovorima iz 1915., čije su potpisnice bile Kraljevina Italija i sile Antante (Velika Britanija, Francuska i Rusija), omogućeni su preduvjeti za okupaciju područja Istre, kvarnerskih otoka i Rijeke te Trsta, Gorice, dijelova Kranjske i Dalmacije. Talijanska okupacija ovih prostora  započela je padom Austro-Ugarske Monarhije. Po dolasku, talijanski vojni zapovjednici ukinuli su narodna vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba u Istri i Hrvatskom primorju. Sjedište pokrajinske vlasti za Istru bilo je u Poreču, dok je sjedište gubernija Julijske krajine (Venezia-Giulia), kojoj je Istra pripadala, bilo u Trstu. Tada je Istra podijeljena u šest kotara (mandamento politico) – Pula, Poreč, Pazin, Kopar, Volosko-Opatija i Mali Lošinj – kojima su upravljali civilni komesari.

Kastav i Kastavštinu 1918. zadesila je ista sudbina. Nakon smrti poznatog kastavskog načelnika Kazimira Jelušića, kojeg je kratko zamijenio dr. Franjo Jelušić, došli su talijanski komesari. Prvi koji je te godine došao u Kastav bio je kapetan Kamilo (Camillo) Bruno, potom Generoso Rizzo, dok je jedan od posljednjih u ovom periodu bio Petar vitez Clementi. Situacija u samom grad Kastvu razriješila se potpisivanjem Rapalskog ugovora 1920., kada je područje Kastva i dijela Kastavštine oslobođeno i pripojeno Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca.

Rapalski ugovor 1920.

Istarske pokrajine 1920.-1924., iz knjige D. Dukovski Istra i Rijeka u prvoj pol. 20. stoljeća (1918. – 1947.)

Slobodna država Rijeka 1922. – 1924., iz knjige D. Dukovski Istra i Rijeka u prvoj pol. 20. stoljeća (1918. – 1947.)

Rapalski ugovor ili sporazum dobio je ime po gradiću Rapallu u blizini Genove. Ugovor je sklopljen između Kraljevine Italije i Kraljevine SHS 12. studenog 1920. i imao je zadaću urediti granice i odnose između supotpisnica, od kojih je Kraljevina SHS bila u nepovoljnijem položaju. Već je Londonskim ugovorom 1915. Kraljevini Italiji dano pravo okupacije područja koja su joj obećale sile Antante. Kraljevina Italija Rapalskim je ugovorom riješila sporna pitanja iz Londonskog ugovora i mirovne konferencije u Parizu 1919. – 1920. u svoju korist. Stvorena je Slobodna Država Rijeka (Stato Libero di Fiume), a Kraljevini Italiji pripojeni su Trst, Gorica, Gradiška, dio Kranjske, Istra (osim dijela općine Kastav), grad Zadar te otoci Cres i Lošinj, Lastovo i Palagruža. Kraljevina SHS jamčila je talijanskoj manjini pravo na jezik i vjeroispovijest te optiranje za talijansko državljanstvo, dok hrvatskom i slovenskom stanovništvu na području Kraljevine Italije ta prava nisu bila zagarantirana. Glavni pregovarači na strani Kraljevine SHS bili su premijer Milenko Vesnić, ministar vanjskih poslova Ante Trumbić i ministar financija Kosta Stojanović, a s talijanske strane Giovanni Giolitti, Carlo Sforza i Ivanoe Bonomi. Po potpisivanju ugovora Ante Trumbić podnio je ostavku na funkciju ministra vanjskih poslova Kraljevine SHS. Istoga dana kad je potpisan Rapalski ugovor potpisana je i Antihabsburška konvencija, kojom su se dvije zemlje obvezale da će spriječiti restauraciju Austro-Ugarske Monarhije i povratak Habsburgovaca na vlast.

Rapalski ugovor bio je nepovoljan i za Kastavštinu iako su sam grad Kastav i uža okolica bili oslobođeni talijanske okupacije. Naime Kastavska se općina prije okupacije protezala od Lisca i Klane na sjeveru istočno na Sv. Matej (danas Viškovo), Rečinu, Drenovu, Pehlin i Zamet, zapadno do Velikog i Malog Brguda, a južno preko Matulja i Preluka do Kantride, izlazeći tako na more. Rapalskim ugovorom Općina Kastav podijeljena je između triju država: Kraljevini SHS pripala su područja Kastva, Pehlina, Sv. Mateja (danas Viškova), Saršona i Rečine, Kraljevini Italiji pripali su Matulji, Jurdani, Brešca, Zvoneća, Brgud, Breza i Klana, dok su Slobodnoj Riječkoj Državi pripali Zamet, Kantrida do Preluka i dio Rubeša. Kraljevina Italija zadržala je unutar svoje granične linije šume u okolici Studene, izvore vode na potezu granice Obruč – Ravno – Loza – Rubeši te kamenolome u Trinajstićima i u blizini Sv. Mihovila. Konačno, 14. svibnja 1921. potpisan je zapisnik između jugoslavenskog i talijanskog vojnog komandanta i započele su pripreme za oslobođenje Kastva i dijelova kastavske općine, koje je uslijedilo 26. svibnja. Posljednji talijanski komesar u Kastvu, poručnik Mario Perna, odselio  je kompletan namještaj i spise iz kastavskog poglavarstva, želeći poskidati i same prozore. Kastav i Kastavština bili su oslobođeni iako uz velike prostorne i materijalne gubitke većeg dijela nekadašnje općine.

Rimski ugovori 1924.

La questione di Fiume 1919. – 1924., Zavičajni muzej Drenove

Komisija za razgraničenje pred crkvom na Zametu 1924., iz knjige Kastav i Kastavština u prošlosti i sadašnjost

Zamet-granica 1924., Zavičajni muzej Drenove

Nazivom Rimski ugovori obuhvaćeni su Pakt o suradnji i srdačnom prijateljstvu između Kraljevine Italije i Kraljevine SHS te Sporazum o Rijeci, koji su potpisani u Rimu 27. siječnja 1924. Potpisnice su se paktom obavezale čuvati primirje i poredak koji je nastao nakon Prvog svjetskog rata te pružati međusobnu pomoć u slučaju ugroženosti jedne od njih. Sporazumom o Rijeci ukinuta je Slobodna Država Rijeka, koja je utemeljena Rapalskim sporazumom, a i rapalska granica doživjela je izmjene. Kraljevini SHS priznat je suverenitet nad lukama Delta i Baroš i dan joj je zakup na lučki bazen Thaon di Rivel za simboličnu svotu od jedne lire godišnje. Također se pomicala granica na području Kastavštine: cesta Rijeka – Kastav pripala je pod Kraljevinu SHS, čime su oslobođena mjesta Zamet i Rubeši, a nova je granica postavljena između ceste i željezničke pruge Rijeka – Pivka, dok je Riječki kolodvor trebao biti pod zajedničkom upravom dviju potpisnica. Ukidanjem Slobodne Države Rijeka, Kraljevina Italija anektirala je grad i pripojila ga u svoj sastav. Ugovorima su riješena prava hrvatske manjine u  Kraljevini Italiji koja nisu bila riješena Rapalskim ugovorom te odnosi između pograničnih područja i carina. Potpisnici ugovora bili su predsjednik vlade Kraljevine SHS Nikola Pašić i ministar vanjskih poslova Momčilo Ninčić, dok je vladu Kraljevine Italije predstavljao Benito Mussolini.

Rimskim sporazumom oslobođen je jedan dio Kastavštine. Nekadašnja rapalska granica pomaknuta je s ceste Kastav – Rubeši – Zamet južnije prema željezničkoj pruzi Rijeka – Matulji – Pivka, čime su mjesta Zamet i Rubeši pripala kraljevini SHS zajedno s cestom. Kastavštini su pripala nekadašnja mjesta iz područja grada Rijeke: Plase Sv. Nikola, Pehlin Sv. Ivan, Drenova-Podbreg, Lopača i Grohovo. Točnu granicu imala je utvrditi mješovita komisija. Granična komisija počela je utvrđivati granicu na samom kraju sela Rubeši kod graničnog tromeđaša (cippo principale) Kraljevine SHS, Kraljevine Italije i Slobodne Države Rijeka na cesti Rubeši – Kastav. Predsjednik talijanske delegacije nije htio pomaknuti graničnu liniju oko brežuljka Sv. Mihovila inzistirajući da on mora ostati pod Kraljevinom Italijom, čime je odsječen dio posjeda i vinograda mjesta Rubeši i Zamet te selo Dolčić. U Drenovi je granična linija bila postavljena tako da crkva, groblje i škola ostaju pod Italijom, a ista sudbina trebala je zadesiti i Zamet. Po dolasku komisije u Zamet složne zametske žene okupile su se pred crkvom 26. veljače 1924. Oglasila su se crkvena zvona, a složni narod vikao je komisiji, koju su čuvali karabinjeri: Ne damo našega! Komisija je udovoljila zahtjevima naroda i povukla granicu južno od crkve. Kod razgraničenja na Pehlinu Italija je uzela vojnu streljanu. Stanovništvu svih pograničnih mjesta Kastavštine nije bilo lako pratiti rad komisije, sa strepnjom od gubitka područja.

Po završetku rada komisije određen je 28. veljače 1924. kao dan oslobođenja Rubeša, Zameta i Drenove-Podbrega. Također, u zametsku školu vraćena je nastava na hrvatskom jeziku.

Kastavština u međuratnom periodu

Rapalski i Rimski ugovor nisu samo podijelili Kastavštinu već su joj nanijeli štetu u ekonomskom i gospodarskom smislu. Kastavska općina izgubila je upravu nad šumama kod Klane, koje je komisija dodijelila Kraljevini Italiji. Pod Italiju je spao i prostor od Kantride do Preluka, gdje je mnogo Kastavaca imalo pašnjake, vinograde i vrtove, a nakon potpisivanja Rimskih ugovora 1924. i Nettunskih konvencija 1925. sva dobra kastavske općine koja su bila predmetom razgraničenja postala su vlasništvo Kraljevine Italije. Kraljevina Italija i tu je bila u prednosti nad Kraljevinom SHS jer je bivša dobra kastavske općine dobila bezuvjetno, dok je za dio Drenove koji je pripojen u sastav Kastavštine naplaćivala zakup. Problemi se javljaju i u upravi i sudstvu, koji su bili u nadležnosti Kotarskog suda Volosko-Opatija, a on je isto pripao pod Italiju. Po oslobođenju Kastva 1921. osnovan je Kotarski sud Kastav za onaj dio Kastavštine koji je dodijeljen Kraljevini SHS. Nakon 1924. Kotarskom sudu u Kastvu pridružuju se područja Rubeša i Zameta, dok su područja Drenove-Podbrega, Grohova, Lopače, Pehlina i Plasa spali pod Kotarski sud Sušak. Kotarskom sudu u Kastvu ustupljene su knjige samo za one porezne općine koje nisu bile predmetom razgraničenja, dok je za ostale općine trebalo vremena za razmjenu podataka s Kraljevinom Italijom.

Prosvjeta i rad škola na području Kastavštine koje nije potpalo pod talijansku okupaciju odvijali su se na materinjem jeziku. Kastav je i povijesno bio poznat po školama, tako da je u međuratnom periodu djelovala osnovna škola u Kastvu, ali i u okolnim mjestima: Drenova-Podbreg, Studena, Marčelji, Sv. Matej, Zamet, Saršoni, Trnovica i Kukuljani. Učiteljska i obrtna („delavska“) škola djelovale su u samom Kastvu, dok je jedan razred obrtne škole djelovao u Zametu.

Prometne prilike po prelasku granice stanovnicima su Kastavštine stvarale velike probleme. Većina uređenih cesta bila je presječena granicom, tako da je Kastavština bila loše povezana s unutrašnjosti. Ceste Kastav – Rijeka, Kastav – Matulji i Rijeka – Trst, koja je prolazila podno Kastva, bile su prekinute državnom granicom. Stanovnici Kastavštine u Sušak su mogli stići starom, uskom i strmom cestom Sv. Matej – Saršoni –Trnovica, pa uz kanjon Rječine. Mnogo su se puta kola prevrtala na dionici Saršoni – Trnovica dok 1929. cesta nije proširena. Loša prometna povezanost također je utjecala i na dolazak pošte, koja je morala putovati ovom starom cestom iz Sušaka u Kastav jer je obližnji poštanski ured Matulji potpao pod Italiju.

Rapalski i Rimski ugovor nisu samo podijelili Kastavštinu već su joj nanijeli štetu u ekonomskom i gospodarskom smislu. Kastavska općina izgubila je upravu nad šumama kod Klane, koje je komisija dodijelila Kraljevini Italiji. Pod Italiju je spao i prostor od Kantride do Preluka, gdje je mnogo Kastavaca imalo pašnjake, vinograde i vrtove, a nakon potpisivanja Rimskih ugovora 1924. i Nettunskih konvencija 1925. sva dobra kastavske općine koja su bila predmetom razgraničenja postala su vlasništvo Kraljevine Italije. Kraljevina Italija i tu je bila u prednosti nad Kraljevinom SHS jer je bivša dobra kastavske općine dobila bezuvjetno, dok je za dio Drenove koji je pripojen u sastav Kastavštine naplaćivala zakup. Problemi se javljaju i u upravi i sudstvu, koji su bili u nadležnosti Kotarskog suda Volosko-Opatija, a on je isto pripao pod Italiju. Po oslobođenju Kastva 1921. osnovan je Kotarski sud Kastav za onaj dio Kastavštine koji je dodijeljen Kraljevini SHS. Nakon 1924. Kotarskom sudu u Kastvu pridružuju se područja Rubeša i Zameta, dok su područja Drenove-Podbrega, Grohova, Lopače, Pehlina i Plasa spali pod Kotarski sud Sušak. Kotarskom sudu u Kastvu ustupljene su knjige samo za one porezne općine koje nisu bile predmetom razgraničenja, dok je za ostale općine trebalo vremena za razmjenu podataka s Kraljevinom Italijom.

Prosvjeta i rad škola na području Kastavštine koje nije potpalo pod talijansku okupaciju odvijali su se na materinjem jeziku. Kastav je i povijesno bio poznat po školama, tako da je u međuratnom periodu djelovala osnovna škola u Kastvu, ali i u okolnim mjestima: Drenova-Podbreg, Studena, Marčelji, Sv. Matej, Zamet, Saršoni, Trnovica i Kukuljani. Učiteljska i obrtna („delavska“) škola djelovale su u samom Kastvu, dok je jedan razred obrtne škole djelovao u Zametu.

Prometne prilike po prelasku granice stanovnicima su Kastavštine stvarale velike probleme. Većina uređenih cesta bila je presječena granicom, tako da je Kastavština bila loše povezana s unutrašnjosti. Ceste Kastav – Rijeka, Kastav – Matulji i Rijeka – Trst, koja je prolazila podno Kastva, bile su prekinute državnom granicom. Stanovnici Kastavštine u Sušak su mogli stići starom, uskom i strmom cestom Sv. Matej – Saršoni –Trnovica, pa uz kanjon Rječine. Mnogo su se puta kola prevrtala na dionici Saršoni – Trnovica dok 1929. cesta nije proširena. Loša prometna povezanost također je utjecala i na dolazak pošte, koja je morala putovati ovom starom cestom iz Sušaka u Kastav jer je obližnji poštanski ured Matulji potpao pod Italiju.

Uređenje granice

Talijansko-jugoslavenska granica bila je podijeljena u devet sektora, koji su se protezali od područja Kastavštine do Rječine. Sâmo područje Kastavštine protezalo se od sektora jedan do sektora sedam. Prve granične oznake, izrađene od lijevanog betona, postavljene su po ustrojstvu Rapalske granice 1920. Jedna strana stupa, okrenuta Kraljevini Italiji, bila je obilježena slovom I, dok je druga strana, okrenuta Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, obilježena slovima SHS. Promjenom naziva Kraljevine SHS u Kraljevinu Jugoslaviju 1929., slova SHS zamijenjena su slovom J, o čemu svjedoči i širina kvadrata unutar kojeg su natpisi prepravljeni. Na bočnoj strani graničnog stupa rimskom je brojkom ispisana oznaka sektora, dok je arapskim brojkama označen redni broj granične oznake. Na vrhu stupa označena je putanja granice i sljedeća granična oznaka. Glavni stup (cippo principale) označavao je kraj i početak pojedinog sektora. Uz cestu Rubeši – Kastav nalazio se stup tromeđaš (cippo triconfinale), koji je do 1924. činio granicu Slobodne Riječke Države, Kraljevine Italije i Kraljevine SHS. Po ustrojstvu granice iz Rimskih ugovora iz 1924., na potezu ceste Kastav – Zamet postavljaju se kamene granične oznake istih karakteristika samo s oznakom 1924. godine. Duž granice uređeni su granični prijelazi, vojarne i kuće financijske policije (Guardia di Finanza). U Kastavštini su od većih prijelaza bili Zamet, Frlanija, Matulji-Tometići, Spinčići-Jušići, Breza, Drenova. Postojali su prijelazi i na Pehlinu, Škurinji, Rečini i dr.

Talijansko-jugoslavenska granica bila je podijeljena u devet sektora, koji su se protezali od područja Kastavštine do Rječine. Sâmo područje Kastavštine protezalo se od sektora jedan do sektora sedam. Prve granične oznake, izrađene od lijevanog betona, postavljene su po ustrojstvu Rapalske granice 1920. Jedna strana stupa, okrenuta Kraljevini Italiji, bila je obilježena slovom I, dok je druga strana, okrenuta Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, obilježena slovima SHS. Promjenom naziva Kraljevine SHS u Kraljevinu Jugoslaviju 1929., slova SHS zamijenjena su slovom J, o čemu svjedoči i širina kvadrata unutar kojeg su natpisi prepravljeni. Na bočnoj strani graničnog stupa rimskom je brojkom ispisana oznaka sektora, dok je arapskim brojkama označen redni broj granične oznake. Na vrhu stupa označena je putanja granice i sljedeća granična oznaka. Glavni stup (cippo principale) označavao je kraj i početak pojedinog sektora. Uz cestu Rubeši – Kastav nalazio se stup tromeđaš (cippo triconfinale), koji je do 1924. činio granicu Slobodne Riječke Države, Kraljevine Italije i Kraljevine SHS. Po ustrojstvu granice iz Rimskih ugovora iz 1924., na potezu ceste Kastav – Zamet postavljaju se kamene granične oznake istih karakteristika samo s oznakom 1924. godine. Duž granice uređeni su granični prijelazi, vojarne i kuće financijske policije (Guardia di Finanza). U Kastavštini su od većih prijelaza bili Zamet, Frlanija, Matulji-Tometići, Spinčići-Jušići, Breza, Drenova. Postojali su prijelazi i na Pehlinu, Škurinji, Rečini i dr.

Priče o granici

Granični kamen i žica, Kastav – Rubeši, 20. stoljeće, iz knjige Kastav i Kastavština u prošlosti i sadašnjosti

Granica između Italije i Jugoslavije, uspostavljena je 1924. godine, podijelila je Kastavštinu. Početkom tridesetih godina postavljene su na granici žičane prepreke.

Rudolf Juretić s Perasovega, likovni stvaralac, iznio je svoja sjećanja na to doba u školskom listu “Feral”, OŠ Kastav, a povodom 225 godišnjice osnovnog školstva u Kastvu:

S Talije va Kastav va školu

Rodil san se 1927. leta na Perasoven. To selo je onda bilo pod Talijun. Granica j´ pasevala zad zidon pul naše kuće. Od šest let san šal na pregled za va školu. Duhtor Dabović me ni pustil da ren va školu aš da san još preslab. Rekal je da neka ren još jeno leto koze past. Ja san mogal poć va školu i Matujan. Ma Matuji su bili isto pod Talijun, a domovinska dužnost je mojoj matere, ocu i mane bila da ren va hrvasku školu. Tako san ja s Talije hodil va školu va Kastav.

Preko granice san mogal poć pul naše kuće al´ va Dolčiće. Blizu naše kuće je bila financa i karabinjeri. To je bil državni prelaz. Va Dolčiće je bil seoski prelaz za judi ki su šli preko delat i ki su bivali blizu granice. Karabinjeri su bili sakakovi i od sakuda. Kad san šal va školu, ja san od njih dobil vritnjak, i to ne jedanput. Puno puti me nisu pustili preko i stirali su me. Onda san šal preko Dolčića, a par puti san moral poć pul Plovanića na Rubešov prelaz i to vavek sam, aš odovde ni niki više hodil preko granice va školu. Va trećen razrede san ostal aš san bil puno vremena bolan.

Va Kastav san hodil va školu skoro šest let. Najviše se spamećujen od učitelji Buzdon i Papežice. Ona me je jedanput dobro ožgala. Ni mi dala halopu, aš san već dosta narasal, nego ribicu s metrom. Ja san njoj zamaknul ruku i opalila je samu sebe, dobro se j´ ožgala, ja san pak pobegal van. Nisan otel poć ća aš mi je borša ostala va razrede. Prišal san nazada, a onda je šla po učitelja Buzdon. On me zapejal va zahod, hitil me je preko kolena da će me stuć.

Počel san vapit da san se orezal na žilet kega san imel va žepe. Žileta nisan imel, prevaril san ga. On me je pustil, a ja san pobegal. S palicun bin jih bil dobil. Te palice smo, za kaznu, više puti morali sami prnest va školu. Od tega dana od straha nisan šal dvajset i nekoliko dan va školu. Jeno petnajsti dan je doma prišlo pismo da ne hodin va školu. Onda me mat za ruku zapejala va školu. Kad smo prišli, ja san pokucal na vrata od zahoda, istega onega va ken me j´ učitelj Buzdon otel stuć. Va zahode san zazijal „dobar dan“ i rekal da san malo zakasnil. Moja mat je mislela da san se javil nekemu učitelju i šla j´ ća zadovojna. Ja san onda pobegal van i opet jeno sedan, osan dan nisan hodil va školu. Odomi san šal kako da ren, ma do školi nisan prišal, nego san se skril zad jenen zidon, sedel i čital. Školi j´ opet prišlo pismo da me ni i onda san se vrnul.

Škola j´ bila obavezna. Četiri razredi se j´ moralo finit. Neki su produžili do šest. Već pokle četrtega razreda se je va Talije, pul Matuj, poglo poć va zanat. Ja san ziučil za automehaničara. Za vreme drugega svetskega rata poslali su me va Rusiju i tamo san ziučil za pilota lovca. Pokle rata san delal kako letričar i zogar. Već puno let slikan i do sada san naslikal stotine slik, storil san i puno kipi od drva. Bil san na jako puno izložbi, a posebno su mi drage izložbi va Galerije „Vicent“ va Kastve. Od tega ću van morda više povedat ki drugi put.

 

Preuzeto: https://kastavzavicaj.wordpress.com/sjecanja/

S Talije va Kastav va školu

Rodil san se 1927. leta na Perasoven. To selo je onda bilo pod Talijun. Granica j´ pasevala zad zidon pul naše kuće. Od šest let san šal na pregled za va školu. Duhtor Dabović me ni pustil da ren va školu aš da san još preslab. Rekal je da neka ren još jeno leto koze past. Ja san mogal poć va školu i Matujan. Ma Matuji su bili isto pod Talijun, a domovinska dužnost je mojoj matere, ocu i mane bila da ren va hrvasku školu. Tako san ja s Talije hodil va školu va Kastav.

Preko granice san mogal poć pul naše kuće al´ va Dolčiće. Blizu naše kuće je bila financa i karabinjeri. To je bil državni prelaz. Va Dolčiće je bil seoski prelaz za judi ki su šli preko delat i ki su bivali blizu granice. Karabinjeri su bili sakakovi i od sakuda. Kad san šal va školu, ja san od njih dobil vritnjak, i to ne jedanput. Puno puti me nisu pustili preko i stirali su me. Onda san šal preko Dolčića, a par puti san moral poć pul Plovanića na Rubešov prelaz i to vavek sam, aš odovde ni niki više hodil preko granice va školu. Va trećen razrede san ostal aš san bil puno vremena bolan.

Va Kastav san hodil va školu skoro šest let. Najviše se spamećujen od učitelji Buzdon i Papežice. Ona me je jedanput dobro ožgala. Ni mi dala halopu, aš san već dosta narasal, nego ribicu s metrom. Ja san njoj zamaknul ruku i opalila je samu sebe, dobro se j´ ožgala, ja san pak pobegal van. Nisan otel poć ća aš mi je borša ostala va razrede. Prišal san nazada, a onda je šla po učitelja Buzdon. On me zapejal va zahod, hitil me je preko kolena da će me stuć.

Počel san vapit da san se orezal na žilet kega san imel va žepe. Žileta nisan imel, prevaril san ga. On me je pustil, a ja san pobegal. S palicun bin jih bil dobil. Te palice smo, za kaznu, više puti morali sami prnest va školu. Od tega dana od straha nisan šal dvajset i nekoliko dan va školu. Jeno petnajsti dan je doma prišlo pismo da ne hodin va školu. Onda me mat za ruku zapejala va školu. Kad smo prišli, ja san pokucal na vrata od zahoda, istega onega va ken me j´ učitelj Buzdon otel stuć. Va zahode san zazijal „dobar dan“ i rekal da san malo zakasnil. Moja mat je mislela da san se javil nekemu učitelju i šla j´ ća zadovojna. Ja san onda pobegal van i opet jeno sedan, osan dan nisan hodil va školu. Odomi san šal kako da ren, ma do školi nisan prišal, nego san se skril zad jenen zidon, sedel i čital. Školi j´ opet prišlo pismo da me ni i onda san se vrnul.

Škola j´ bila obavezna. Četiri razredi se j´ moralo finit. Neki su produžili do šest. Već pokle četrtega razreda se je va Talije, pul Matuj, poglo poć va zanat. Ja san ziučil za automehaničara. Za vreme drugega svetskega rata poslali su me va Rusiju i tamo san ziučil za pilota lovca. Pokle rata san delal kako letričar i zogar. Već puno let slikan i do sada san naslikal stotine slik, storil san i puno kipi od drva. Bil san na jako puno izložbi, a posebno su mi drage izložbi va Galerije „Vicent“ va Kastve. Od tega ću van morda više povedat ki drugi put.

 

Preuzeto: https://kastavzavicaj.wordpress.com/sjecanja/

Rimski ugovori 1941.

Talijanska aneksija Kastavštine

Istarske i Kvarnerske pokrajine 1924. – 1941., iz knjige D. Dukovski Istra i Rijeka u prvoj pol. 20. stoljeća (1918. – 1947.)

Fascio, Klana – Gumance, Branko Jani Kukurin

Kastav i Kastavština, podijeljeni žicom i granicom između dviju država, ostali su pod upravom Kraljevine Jugoslavije do Drugog svjetskog rata. Napad fašističkih i nacističkih sila na Kraljevinu Jugoslaviju počeo je 6. travnja 1941., što je dovelo do njezine kapitulacije. U Zagrebu je tada osnovana Nezavisna Država Hrvatska, koja će kao marionetska država egzistirati do kraja Drugog svjetskog rata. Ubrzo nakon kapitulacije sklopljeni su Rimski ugovori 18. svibnja 1941. između NDH i Kraljevine Italije, a potpisnici ugovora bili su Benito Mussolini i Ante Pavelić. Ugovori su se sastojali od tri dokumenta koji su regulirali odnose dviju potpisnica. Kraljevini Italiji pripalo je područje tzv. Prve zone, koje je obuhvaćalo dijelove Hrvatskog primorja i Gorskog kotara (bivši kotari Sušak, Kastav, Čabar i dio Delničkoga kotara te grad Bakar i otoci Krk i Rab), kao i dio Dalmacije (zadarski arhipelag i obala od Novigradskog mora do područja istočno od Splita, sa zaleđem do rijeke Zrmanje i Drniša te svi srednjodalmatinski otoci osim Brača i Hvara, a na jugu otoci Korčula i Mljet te Boka kotorska). Područje tzv. Druge zone, koja se protezala između teritorija Prve zone i linije Vinica – Plitvička jezera – Plješivica – Čabar – Prenj – Troglav, bilo je demilitarizirano i na njemu NDH nije smjela podizati utvrde i vojna uporišta niti držati ratnu mornaricu. Iako je ugovor garantirao određena prava i NDH kao potpisnici, Kraljevina Italija je kao i u svim prijašnjim ugovorima imala veliku prednost u okupaciji i talijanizaciji pripojenih područja.

Kastav i preostali dio Kastavštine, dotad pod upravom Kraljevine Jugoslavije, Rimskim je ugovorima pripao pod Kraljevinu Italiju i upravu Kvarnerskih provincija zajedno s ovim područjima: Blažići, Brnasi, Brnčići, Drenova, Hosti, Jurčići, Marčelji, Rečina, Rubeši, Saršoni, Spinčići, Srdoči, Sroki, Studena, Trinajstići i Zamet, dio Pehlina te Drenova-Podbreg. Za vrijeme talijanske vlasti uspostavljen je u Kastvu civilni komesarijat, koji je bio pod upravom Riječke prefekture, odnosno njezinog posebnog ureda Intendenza civile per i territori annessi del Fiumano e della Kupa. Kastavštinu su ponovno okupirale talijanske vlasti, samo je ovaj put fašistička represija znatno jača u vidu talijanizacije i zabrane rada bratovština i prosvjetnih društava u Kastvu i okolici. Talijanski jezik nasilno je uveden u svakodnevni život Kastavaca.

Operativna zona Jadransko primorje (OZAK)

Operativna zona Jadransko primorje, iz knjige D. Dukovski Istra i Rijeka u prvoj pol. 20. stoljeća (1918. – 1947.)

Fašistička uprava nad Kastavštinom i kvarnerskim primorjem trajala je do kapitulacije Italije u rujnu 1943. Novonastala situacija nagnala je Adolfa Hitlera da preustroji njemačke oružane snage u sjevernoj Italiji, pri čemu su nastale dvije operativne zone – Alpenvorland (Predalpsko područje) i Adriatisches Küstenland (Jadransko primorje) – u kojima je Treći Reich preuzeo vojnu i upravnu vlast. Operativna zona Jadransko primorje (OZAK) obuhvaćala je furlansku, goričku, tršćansku, istarsku, riječku i ljubljansku pokrajinu. Iako je činila sastavni dio talijanskog državnog teritorija (Repubblica Sociale Italiana), bila je pod njemačkom upravom. Do formalne uspostave OZAK-a došlo je u listopadu 1943., a u izreci o vršenju javne vlasti koju je obnašao njemački komesar navedena su područja Furlanije, Trsta, Gorice, Ljubljane i Kvarnera, uključujući Sušak, Bakar, Čabar, Kastav i Krk. Uspostavu OZAK-a slijedila je represivna primjena rasnih zakona te kažnjavanje suradnika i članova Narodnooslobodilačkog pokreta, koji su po uhićenju bili deportirani u koncentracijske logore.

Kastav i Kastavština pretrpjeli su još jednu promjenu okupatorske vlasti, koja je završila kada je partizanska vojska oslobodila Kastav i Kastavštinu 3. svibnja 1945.

Nakon rata

Zona A i B 1945. – 1946., iz knjige D. Dukovski Istra i Rijeka u prvoj polovici 20. stoljeća (1918. – 1947.)

Po završetku Drugog svjetskog rata nastavila su se rješavati pitanja tada već bivših granica. Jugoslavenska vlada u Beogradu prihvatila je prijedlog saveznika (Velike Britanije i SAD-a) na temelju kojeg je teritorij Julijske Venecije podijeljen na zonu A (okolica Trsta i, kao izdvojeni dio, Pula s okolicom) i zonu B (istočno od Morganove linije). Zona A spadala je pod savezničku, dok je zona B bila pod jugoslavenskom vojnom upravom. Problem ovakve podjele riješen je na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1947., kada su zone ukinute, a Jugoslaviji je pripao veći dio Istre. Na konferenciji je osnovan Slobodni teritorij Trsta (STT) zbog još neriješenih pitanja tršćanskog zaleđa, koja su rezultirala Tršćanskom krizom 1953. Kriza je riješena Londonskim memorandumom 1954., kojim je potvrđeno da bivši prostor zone A pripada Italiji, a onaj zone B Jugoslaviji. Pogranična pitanja između Italije i Jugoslavije konačno su riješena tek Osimskim sporazumima 1975. Problem „palih“ granica dugo je nakon rata zaokupljao europsku diplomaciju, koja se trudila naći povoljno rješenje za obje strane. Završetkom svih konferencija i pregovora granica postaje dijelom prošlosti i sjećanja.

Scroll to Top Skip to content